Sean Lennon @ Kino SC

Sean Lennon. Lennon. John Lennon. Beatlesi. Vidite, tako rezonira većina ljudi koja je čula za ovog mladića. No, postavimo stvari drugačije. Odmaknimo se od tog svjetski poznatog prezimena i recimo da se on zove...npr...Sean London. Jeste? Dobro, i sada zamislite da taj isti Sean London svira zanimljiv spoj indie rocka i psihodelije sa elementima popa. Jeste? Da li bi vas to zanimalo? Da? Ne? Pa mene bi. Kažem vam to kako ne biste Seana Lennona gledali kroz prizmu njegova prezimena: LENNON. Prezime koje koliko god mu pomaže, toliko mu može i odmagati. Koliko god Sean fizički bio sličan svojem ocu Johnu nema potrebe za nekakvim pronalaženjem poveznica. Sean je glazbenik za sebe. Za razliku od svojeg polubrata Juliana Lennona, koji je zašao u pop, Sean je izabrao opciju koketiranja sa alternativom, rockom i psihodelijom. No krenimo ispočetka. Večer je počela nastupom mladih austrijanaca BODHII BLVD. Predvođeni vokalom koji podsjeća na Chrisa Reau u setu od 40 minuta odsvirali su desetak pjesama, te solidno pripremili publiku na iščekivani nastup Lennona. Potom se dogodilo nešto što je u najmanju ruku čudno. Pauza između dva nastupa potrajala je zabrinjavajućih 30-ak minuta. U to se vrijeme dvorana solidno popunila, no i takva je ostala poluprazna. Oko 22:20 napokon je na pozornicu izašao simpatični bradonja Sean Lennon skupa sa ostatkom svoje družine. Inače, Seanov bend sastavljen je od bubnjara, basiste, gitariste te klavijaturistice Yuke Honda, koju je Sean predstavio kao svoju curu. (Ispravite me ako griješim) :) U svojem setu napravili su presjek Seanovog stvaralaštva sa njegova dva albuma „Into The Sun“ i „Friendly fire“. Neke od skladbi koje su izvođene: „Mystery juice“, „Into the sun“, „Queue“, „Wasted“, „Breeze“ sa prvog albuma i „Dead Meat“, „Parachute“, „Friendly Fire“, „On Again,Off Again“, „Headlights“, „Would I be the One“ sa albuma “Friendly Fire“. Kad već spominjem „Friendly Fire“ bitno je napomenuti nesretnu priču vezanu uz taj album. Naime, album, koji je objavljen 2006., inspriran je krahom u Lennovom ljubavnom životu, gdje ga je njegova djevojka prevarila sa prijateljem što je rezultiralo velikom svađom. Nešto kasnije prijatelj je poginuo u automobilskoj nesreći te se on i Sean nikada nisu pomirili. No, nemojte misliti da zbog toga Sean svira nekakvu tmurnu glazbu. Naprotiv, njegova glazba je dobrodošlo osvježavajuća, jednostavna i pjevna. Nastup, koji je trajao oko sat i pol, bio je koncipiran tako da je prva polovica koncerta bila rezervirana za jednostavnije i pjevnije stvari dok je u drugoj polovici Sean publici predočio zašto termin psihodelija krasi njegovu glazbu. Naime, u toj drugoj polovici, skoro svaku stvar koju su izvodili ukrasili bi prekrasnim improvizacijama u kojima se istakao sam Sean, dok je iz svojeg bijelog Fendera izvlačio odlično pogođene solaže. I tako, malo pomalo primakao se kraj nastupa. Sean je pozdravio publiku, raspitao se malo o Zagrebu i otišao. Naravno, pao je bis. Isprva se vratio samo Sean, te je elegantno s cigaretom u ustima odsvirao jednu pjesmu. Potom se vratio i bend, te su nam zajedničkim snagama poklonili još jednu pjesmu i rekli konačno sayonara. Što reći? Lennon je easy-going glazbenik. Albume piše sporo, muzika mu je spora, ugodna uhu i primamljiva. Opus mu je eklektičan, produkt međuigre mnoštva smjerova i pravaca, i kao takav zaslužuje pažnju slušalaca. Njegov nastup u Zagrebu je definitivno bila stvar vrijedna spomena. Nažalost, termin (srijeda) i cijena karte (140 kn) su otežali ikakvu mogućnost veće posjete što je šteta jer ovakav glazbenik zaslužuje bolje. Nameće se pitanje: može li Sean izaći iz okvira simpatičnog ali lako zaboravljivog art/pop/rocka i napraviti veće stvari? Možda može. Možda mu jednostavno treba dati vremena jer je Sean kao glazbenik neosporno nadaren.