RATKO PETRIĆ - "Gamad bježi na sve strane"

"Po stropu i unutrašnjosti galerije – u paničnu strahu – razmilile su se stotine ružnih buba - gamadi – najnižih bića na evolucijskoj ljestvici. Koga su se ili čega toliko preplašili? Iz lijevog izloga galerijskog prostora gledaju nas Bog i vrag, iz desnoga Adam i Eva. Bog je – kao i uvijek dosad – uprizoren kao mudar starac sijede bradurine. Ali, premda mu se u svojoj ljudskoj bijedi neprestano skrušeno obraćamo kao Spasitelju, čini nam se da nam to strogo biće neprestano šalje prijekore, zapovijedi i kazne, a u svome bijesu na nas nerijetko šalje i munje. Zašto Svevišnji i Svemoćni više kažnjava, a manje sprječava opačinu, zarad čega je „u dolini suza" toliko ljudske patnje? Vražji portret oblijepljen je uprizorenjima ljudi koje danas doživljavamo kao velike povijesne ličnosti, mada su se do takvog statusa izdigli okrvavljenih ruku. Adam je uvijek prikazivan kao pristao mladić, najčešće kako se – nalickan i svježe obrijan (kako se i čime on u rajskom vrtu brijao?) – šepuri uz Evu, postavši kroz stoljeća prototipom muške ljepote. „Prava Eva" – žena od „krvi i mesa" – nikad se neće moći nositi s „Foto Evom", čiju ljepotu promiču mediji.

Pitanje što nam ga kipar Ratko Petrić postavlja na izložbi Gamad bježi na sve strane jest zašto zapravo gamad bježi od Boga, vraga i čovjeka. Ako se bube tako panično boje tih bića, onda nešto, najblaže rečeno, nije u redu s našom percepcijom tih istih bića? Možda gamad bolje od nas prepoznaje tko je dobar, a tko loš?

U Petrićevoj morfologiji smisao skulpture je da vehementno reagira na širok spektar realija, na materijalnu i duhovnu zbilju i sliku današnjice, lica i naličja ljudskog postojanja, pitanja suvremenoga humanizma u društvenome i kulturnom smislu. Skulptura, dakle, nije samo estetički predmet, „lijepa stvar", nego joj je imanentan i kritički diskurs, „šaka u mnoge oči" (Petrić), pa ona receptora ne smije ostavljati bez stava i suda, nego bi u njemu trebala buditi široki spektar individualnih emocionalnih reagiranja, socijalne emocije i asocijativnih sklopova. Angažiranost je, dakle, smisao i svrha Petrićeve skulpture.

I u ovoj prigodi Petrić na sebi svojstven, duhovit i ciničan način propituje ljudsku iskustvenu i duhovnu zbilju. Literarno iščitavajući ovaj projekt kao cjelinu, možemo reći i da ga čitamo i kao Petrićev govor o simulaciji, simulakrumu i simulacionizmu , o percepciji svijeta, bića, stvari i svega ostaloga kroz uvriježene stereotipove. U Petrićevu je fokusu, čini se, (ne)mogućnost ostvarivanja postojanije percepcije i recepcije stvarnosti, jer pojam, predstava i svijest o realnosti neprestance izmiču, proizvoljni su i provizorni i nikad nisu stvarno dohvatljivi niti se podaju dešifriranju. Ono što se jednom percipira i imenuje, pretvara se u stereotip te se njegovo značenje više ne pretresa niti revidira.

U svezi s ljudskom komunikacijom stereotipima su i pojedinčevi potencijali iskaza – očitovanja o tako percipiranoj realnosti – koji se također ostvaruje kroz stereotipe – kodificirane, klasificirane, šifrirane i uređene znakove i znakovne sustave – i to po zatvorenim pravilima gramatike jezika koju prihvaća veliki broj korisnika (narod, narodi), znači u jednoj civilizaciji, kulturi i povijesnoj epohi. Zato ovaj Petrićev iskaz čitamo i kao vapaj za izgubljenim smislom, izvornim  značenjima stvari i pojava, za ponovnom revizijom i imenovanjem svega što čini materijalnu i duhovnu zbilju, za ponovnom interpretacijom i imenovanjem svijeta i sebe u njemu.

Pojedinac – sam za sebe – mora pronaći semantičke i semiotičke vrijednosti svih pojmova i simboličkih znakova koji sudjeluju u individualnim odgovorima, u vlastitoj interpretaciji ljudskog položaja u svijetu i u potrazi za bitkom, davati im uvijek nova značenja – ogoljena i oljuštena od civilizacijskih i svih ostalih stečevina i balasta – svojom egzistencijom neprestance stavljati u kušnju njihovu valjanost i interpretativnu moć, iskušavati im recentnu uporabljivost, odricati se usluga stereotipova."
 
                                                                                    Iz predgovora


RATKO  PETRIĆ – Rođen je u Zadru 1941. gdje je završio osnovno školovanje i gimnaziju. Kiparstvo je diplomirao 1966. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Vanje Radauša. 1966.-1969. bio je suradnik Majstorske radionice prof. Radauša. Bio je član Zagrebačke grupe karikaturista, jedan je od osnivača Salona mladih i grupe Biafra. Također je osnivač i voditelj međunarodne kiparske kolonije u Jakovlju i Aleje skulptura na savskom nasipu u Zagrebu. Samostalno je izlagao 52 puta, a skupno preko 250 puta. Ima četrdesetak radova u javnim prostorima. Najvažnije nagrade: Vjesnikova nagrada „Josip Račić" (1977.),

Godišnja nagrada HDLU-a (1993.), Velika nagrada 30. zagrebačkog salona(1995.).