Steve Vai & Eric Sardinas

Kad mi je urednica rekla da će moja recenzija ostati bijeli papir, nisam znao na što misli, sve do ovoga trenutka kad pišući ovaj text, ne znam kako da počnem. Toliko je toga što bih htio kazati odjednom, a opet riječima se to ne može potpuno objasniti. Trebao bih, naime, opisati Spektakl koji se dana 14. studenoga 2005. dogodio u Tvornici. Steve Vai & Eric Sardinas, zapravo obratno prema redoslijedu sviranja, dali su ljudima mnogo više od glazbe. Na licima ljudi mogli ste primjetiti čitav jedan spektar ljudskih osjećaja – od orgazmičkih osmjeha, blijedog upijanja, vjerske začuđenosti, divljenja nad umjetničkom ljepotom te rastapanja skeptičnosti kod onih koji nisu vjerovali da gitara može zvučati tako kako je zvučala jučer. Ako mi kojim slučajem ne vjerujete, onda na koncertu niste bili. Vai je pokazao svoju virtuoznost na mnogo načina, svirajući s nosom, ušima, jezikom, nogama, a zamislite i – s rukom. Unaprijed pozivam na oprost što sam možda ponekad neuspješno duhovit, ali to je samo ponekad. Više od tri sata potpune rock harmonije, a tad, kao što znamo, vrijeme prolazi mnogo brže, oduševilo je prepunu Tvornicu ljudi svih dobnih skupina. Sada mi je jasno proročansto prijatelja kad je rekao da će na ovom koncertu vjerojatno biti svi ljudi koji su barem jedanput u životu primili gitaru u ruke, znajući koliko ona vrijedi u rukama pravog umjetnika. A Steve Vai, dame i gospodo, i više je od toga. Upravo na taj dan, kako je i sam rekao, obilježio je 25 godina sviranja. Za gitaru se zainteresirao slušajući glazbu Jimija Hendrixa, Led Zeppelina i Alicea Coopera, a nakon gimnazijskih poduka od Joea Satrianija (dugogodišnjeg prijatelja i mentora) i staža u lokalnim, newyorškim sastavima, s 18 godina upisao se na poznatu Berklee School of Music u Bostonu. Njegove transkripcije zahtjevnih skladbi Franka Zappe toliko su impresionirale legendarnog skladatelja – koji je i sam bio natprosječan gitarist – da ga je pozvao u svoju grupu. Od tad je Vaiov uspon nezaustavljiv. U dugogodišnjoj karijeri uz njegove nastupe vežu se i sljedeća imena rock glazbe: David Lee Roth, Alice Cooper, već spomenuti Frank Zappa i Joe Satriani, Billy Sheehan i mnogi drugi. Eric Sardinas je još samo jedan u nizu; a njegove slide blues tehnike sviranja gitare neki od nas su imali prilike vidjeti prošle godine u Pauku, te ove godine u OTV domu, pardon u Boogaloo – u. (nadam se da sam dobro napisao). No, vratimo se Vaiu. Svjetska turneja Real Illusions u okviru koje prvi put posjetio Zagreb nazvana je prema njegovom ovogodišnjem albumu Real Illusions: Reflections. Postoji jedna pjesma od Walta Whitmana koja ide ovako: O ja! O Živote! Pitanja o ovima ponavljajući se, O beskrajnim povorkama nevjernih, o gradovima punih nerazboritih, O meni samome neprestano sebi predbacujući ( jer tko je nerazboritiji od mene, tko nevjerniji? ) O očima što uzalud čeznu za svjetlom, o nakanama podlim, o borbi neprestano obnavljanoj, O siromašnim ishodima, o jadnoj svjetini koja rinta i koju vidim oko sebe, O praznim i beskorisnim životima ostalih, s ostalima je isprepleten, Pitanje, O ja! tako žalosno ponavlja se – Koja korist među ovima , O ja, O živote! Odgovor. To da si tu, da život postoji, i identitet. Da se moćna igra nastavlja i da i ti možeš dodati stih. A prema mom skromnom mišljenju, Steve Vai je taj stih itekako uspio dodati.