Revolt može i ne mora proizvesti revoluciju, no revolucija, bila ona pokrenuta od strane seljaka, studenata ili buržuja, bez iznimke niče iz revolta – ako ne iz revolta mase, onda iz revolta intelekta. Niti revolucija niti revolt, međutim, ne moraju nužno biti militantne prirode. Ekstremni primjer revolucije koja više nije revolt i koja isključuje može se sažeti jednom jedinom rečenicom koju je Fidel Castro jednom prilikom uputio kubanskom cehu pisaca: „Unutar Revolucije sve, van Revolucije ništa.“ (Za svaku revoluciju koja se piše s velikim R znamo da zaista jede svoju djecu.) S druge strane, kao ekstremni primjer revolucije koja je u konstantnom ciklusu revolta i koja uključuje mogao bi se navesti Gandhijev tzv. pasivni otpor, kada su se Indijci odupirali umirućem britanskom kolonijalizmu putem mirnih protesta i nacionalnim determinizmom. Povijesno ključne revolucije ne moraju čak ni mobilizirati velike populacije, kao što ćemo vidjeti već u prvoj točki ovog kratkog pregleda. Ali da ne duljimo, pogledajmo: revolt i revolucija, revolucija i revolt – što to znači u studentskoj perspektivi?


1. čin: revolt i žene - revolt ranih sveučilištarki
Prije samo stotinjak godina, na početku prošlog stoljeća, više od 50% stanovništva nije imalo pravo glasati na izborima, a ta politička razvlaštenost vrlo se izravno odražavala na status iste te populacije kad se radi o sveučilišnom obrazovanju. Uzmimo primjer jednog od najstarijih sveučilišta na svijetu, Oxforda. Iako je ženama još 1879 (ili možemo reći tek tada) dano pravo da prate predavanja, proći će još 41 godina dok ne postanu, 1920., punopravnim članicama svojih collegea s pravom na matrikulaciju (diplomu). Proces je, istina, bio spor, no pokazat će se dalekosežnim, jer danas žene čine u prosjeku 55% studentskog tijela na sveučilištima diljem onoga što još uvijek nazivamo Zapadnim svijetom. Sufražetkinje i par ekscesa na stranu, ovdje se radi o tihoj, dugotrajnoj revoluciji koju bi se, iz perspektive socioekonomskih posljedica, dalo usporediti s eksplozijom na polju znanosti do koje je došlo nakon što je Guttenberg svijetu podario prvi tiskarski stroj. Dotad se nauka razvijala skoro isključivo unutar ili na margini crkvenih krugova pa je (koliko god postepeni) efekt uključenja svjetovnog u intelektualni kanon toga vremena stvorio pretpostavke za razvoj modernog svijeta. Naglo povećanje stope pismenosti, kao i inkluzija buržujske inteligencije (povećeg broja ljudi) u društveni diskurs, jednostavno će, samom logikom stvari, eksponencijalno povećati „proizvodnju“ svake vrste. Paralela je jasna. Postepena inkluzija žena – donedavna, historijski gledano, izopćenih iz sudjelovanja u procesu
donošenja važnih odluka – u gospodarstvo, politiku, znanost itd., jednostavno je (mogli bismo reći dvostruko) proširila bazu aktivnih mozgova i ruku i dala obrise svijetu u kojem danas živimo. Revolt zbog razvlaštenosti (vidi gore) prerasta u revolt zbog relativne nejednakosti (danas u RH), koji vodi ka realizaciji rodno egalitarnog društva (skandinavske zemlje, otprilike). Drugim riječima, možda su žene još uvijek u prosjeku manje plaćene od muškaraca, ali ova se revolucija malo-pomalo privodu kraju. Ako je suditi po mojim norveškim i švedskim prijateljima i poznanicima, usudim se reći da budućnost pripada ženama.


2. čin: revolt i nasilje – šezdesete prošlog stoljeća
Ima li danas zaista više, mjerljivo više nasilja među mladeži nego kod prijašnjih generacija? Vjerojatno ne. Međutim, ulične šore, napastvovanja,
akti vandalizma i slične manifestacije različitih lokalnih kolorita koje postoje oduvijek jednostavno su postale intenzivnije i – nažalost – medijima interesantnije. Vratimo se otprilike pola stoljeća unazad. Nakon što su se Francuzi izblamirali u Alžiru a Englezi na skoro svim kontinentima, Amerikanci su također bili na vrhuncu blamaže u Vijetnamu, naravno. Nije trebalo dugo da duh revolta protiv svega toga preskoči i ondašnju Željeznu zavjesu pa su studoši tako udarili na protest i diljem bivšeg Istočnog bloka. Dakle; u Americi orgijaju hipiji i crne pantere, dok svekolika studentarija masovno maršira na Washington i Woodstock; u Italiji i Njemačkoj niču mnogobrojne ćelije Crvenih brigada koje ne prezaju od bombaških napada i pljačkaških pohoda; u Parizu dolazi do masovnih nereda, nekontroliranih vandalskih istupa te posljedičnih uhićenja koja samo dolijevaju ulje na vatru – čak su se i radnici uključili u opći kaos – do te granice da je i sam Veliki Meštar, De Gaulle, jedva izvukao živu glavu; u Pragu, Varšavi, Zagrebu i Beogradu također dolazi do protesta i nereda različitog intenziteta (a mi samo možemo biti zadovoljni činjenicom da na naše starce ipak nisu poslani ruski tenkovi); u Kini pak (da se ipak malo maknemo van Europe), Maova revolucionarna mladež – zamislimo ih polupijane kako izlaze s kineskog ekvivalenta (izgubljene) nogometne utakmice, bauljaju ulicama Pekinga i Šangaja i batinaju nejake gerijatrijske primjerke (čitaj: ostarjele, zalutale i rezignirane manje obrtnike i učitelje) – provodi u djelo podosta neobičnu ideju Kulturne revolucije koja je deklarativno imala za cilj stvoriti apsolutno egalitarno društvo u kojem bi svi imali istu početnu poziciju i iste prilike. Gdje bi svi valjda bili isti. No ta su vremema sad već debelo iza nas. U međuvremenu je došlo do tehnološke revolucije (o kojoj ovdje nećemo) i do terora onoga što sad nazivamo kulturom konzumerizma. Studentski zanos iz 60ih godina prošlog stoljeća se u biti vrlo brzo ispuhao i napravio mjesta za napredak svakojakih softverskih tajkuna, tehnomenadžera, marketinških magova i sličnih zvijerki.


3. čin: Studenti i RH na pragu „Europe“
A sad smo tu, tu gdje jesmo. Najfriškije studentske proteste od prije nekoliko mjeseci gledao sam pola sa zadovoljstvom, a pola u nevjerici.
Drago mi je bilo vidjeti da se na fakultetima oslobodila neka predugo potisnuta energija, no nije mi baš bilo sasvim jasno protiv koga ili čega se to točno protestira. Nisam primijetio da se protestira protiv otužnih profesora koji ništa ne objavljuju, ne pojavljuju se na predavanjima i ruše studente na ispitima proizvoljno, zbog samo njima razumljivih kvota, ili pak zato što su se ustali na krivu nogu. Nisam čuo niti previše protesta protiv sustava u kojem su zagriženi ljubitelji Dickensa i Hemingwaya - kako bi ostvarili studentska prava - primorani studirati, primjerice, hungarologiju ili fonetiku kako bi ostvarili studentska prava. No, puno se dalo čuti o konceptu besplatnog školovanja kao i o profitima koje pojedini fakulteti ostvaruju. Međutim, prije nego što promjenimo tempo i vratimo se malo unazad, prihvatimo da je Država ta koja mora operacionalizirati i osmisliti funkcionalnu sponu između studiranja i ulaska na tržište rada, pri čemu bi, što preko stipendija, što preko povoljnih bankovnih zajmova svatko tko zaista želi i može (ima „taj“ kapacitet) isfinancirao svoje školovanje bez zadrške, kao polog iliti zalog za budućnost.

Jesam li idealist? Jesam – s iskustvom. Autor ovog članka imao je to zanimljivo iskustvo da je, prije povratka u Hrvatsku, nakon američkog (profitno orijentiranog, skupog) također predavao i na francuskom sveučilištu (ispolitiziranom, besplatnom). I, tko bi rekao?, koje li razlike. Jedina dodirna točka bila je ta da je velika većina, kako Amera tako i Žabara bila nesnosna, jer prvi su očekivali peticu isključivo na račun nekog truda i zbog skupog plaćanja svog boravka u učionici; dok su se potonji pak većinu vremena bavili kafanskom politikom i dolazili po prolaznu ocjenu s argumentom, ispisanom na svakoj pori njihovih lica, da nemaju vremena za institucionalizirane tričarije poput učenja kad je naravno prvi imperativ organizirati protest protiv desnice, ili ultra ljevice, ili ekipe koja nosi krzno, ili rata u Ruritaniji, itd. Dakle, ako anglo-saska kompetitivnost vodi u osobnu izolaciju – pa svi završimo kod psihića jer nemamo prijatelja s kojima možemo popričati i u miru otići na kavu – naša kontinentalna, europska pamet, posebice na ovim prostorima, vodi nas u drugi ekstrem. A ideal zasigurno leži negdje u sredini, u onoj sredini gdje nas starci neće nagovarati na studij prava ili ekonomije – za koje nemamo nikakav osobni interes, no koji će nam omogućiti „stalan“ posao – i gdje ne živimo po ediktima jezika koji nesvjesno najviše cijeni fraze poput „uvalit se“, „povuć vezu“, „riješit situaciju“ itd. Dakle, uhvatimo se posla. Jedini pravi rat koji se trenutno vodi – jesmo li toga organski svjesni – jest onaj između radne, proaktivne Hrvatske s jedne strane, i one pasivne, neradne Hrvatske s druge. Sve ostalo su puste tlapnje i skretanje pažnje s jedine iskonski važne stvari – stvaranja. Ne dozvolimo da nam iskorijene ideale, kojih će uvijek biti, i pokrenimo kotač revolta protiv rezignacije, cinizma i nerada. Za sad završimo- i u boj, u boj...